sloboda rijeci

Dr. Fethi Osman

Najvažniji cilj Allahove, dž.š, poruke covjecanstvu je ostvarenje pravde u svim njenim segmentima. Ta pravda, na kojoj se temelji islam, ne može biti postignuta bez osiguravanja ljudskih prava za svakog pojedinca i grupu u muslimanskoj državi.
Pripadnik takve države mora imati slobodu da izabere pravedne vladare koji ce sprovoditi zakone sukladno obavljanju i sprovodenju svoje vlasti i mora imati slobodu da cvrsto ustane protiv bilo kakve nepravde koja bi od njih, eventualno, došla.

Medu ljudskim pravima primarnu ulogu imaju prava na vjerovanje, na iskazivanje vjerovanja i udruživanje s ciljem odbrane grupnih vjerovanja i uvjerenja.
Prava izražavanja i informisanja (saznavanja) ne mogu biti odvojena od prava na mišljenje i vjerovanje. Ljudska bica karakterišu intelektualne i izražajne sposobnosti, te otuda pravo na formiranje i izražavanje mišljenja predstavlja esencijalnu manifestaciju ljudske vrline i darovanog mu od Allaha, dž.š. Otuda, pravo na izražavanje i informisanje treba da osiguraju svi oni koji su Allahu, dž.š, zahvalni i koji poštuju humanost. Uistinu, ako je nekome dopušteno da misli i vjeruje, ali ne i da ostvaruje komunikaciju sa drugima ili da razmjenjuje mišljenja, njegova sloboda misli i vjerovanja je, fakticki, ogranicena.
Pošto je ljudsko bice društveno stvorenje, originalna intelektualna aktivnost, u kojoj onaj koji misli razmatra odredenu ideju iz više perspektiva i saznaje njenu jacinu i slabosti, ako se o njoj raspravlja, ne može biti ostvarena individualno ili u izolaciji.

Štaviše, osnovni uvjet za slobodu izražavanja je spremnost da se sasluša drugo i drugacije; u suprotnom, izražavanje jedva da je iznošenje ideja i vježbanje ispiranja mozga.
Mnogi domaci i medunarodni dokumenti koji tretiraju ljudska prava slažu se u tome da su sloboda mišljenja i sloboda izražavanja nerazdvojivi. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koju je usvojila Generalna skupština UN-a u decembru 1948. godine, bavi se tim slobodama u dva nadovezujuca clana (18, 19).
Sloboda mišljenja i vjerovanja opetovano se naglašava i u Kur'anu:

'U vjeru nema prisile,' (2:256); 'A da hoce Gospodar tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici!'(10:99)
'Pa bi Nuh govorio: «O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na dokazu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost i vjerovjesništvo podario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da cemo vas prisiliti na to, a vama to još i odvratno?!» (11:28)
'A ti putu Gospodara svoga pozovi mudrošcu i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na nacin najljepši !' (16:125)

Kur'an na više mjesta donosi argumente ateista i politeista te im daje objektivan odgovor, s ciljem da nauci muslimane kako sloboda izražavanja i informisanja (saznavanja) treba biti održavana da bi taj dijalog urodio plodom.
Po islamu, sloboda izražavanja i informisanja je osnovno ljudsko pravo. Islam zabranjuje širenje laži i neistinitih informacija, kao i pasivnost i oklijevanje kada istina treba biti kazana:

'I istinu ne miješajte s neistinom, i istinu, znajuci je, ne tajite!' (2:42)

Vjernik koji je svjestan postojanja Allaha, dž.š, i koji Ga se boji, treba uvijek podržati i braniti istinu i pravdu:

'O vjernici, vi uvijek pravedni budite, i radi Allaha pravedno svjedocite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših ili na štetu bližnjih vaših,...' (4:135)
'O vjernici! Odlucni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedocite! Nek vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete...' (5:8)

Davanje netacne informacije o dogadaju kojemu je neko bio svjedok (22:30; 25:4, 72; 58:2), kao i uzdržavanje od iznošenja cinjenica koje neko zna (2:146,238; 3:71, 167), ubrajaju se u teške grijehe koji treba da budu izbjegnuti i sprijeceni svim dopuštenim sredstvima.
Ucenja božanske poruke treba da budu dostavljena javnosti, a ne skrivena, cak i onda kada Poruka kritikuje ili osuduje uticajnu partiju ili vlast (2:159). Znacajno je napomenuti da arapska rijec «kafir» i njena osnova u glagolu 'kefere' znaci 'skrivati ili prikriti'. (Konsultiraj arapske rijecnike poput Lisanu'l-Areb; takoder vidi kur'anske ajete: 6.35, 37:14 i 31:32)

Ništa manje od kufra u Kur'anu nije osuden ni porok licemjerstva ( dvolicnjaštva, hipokrizije).
' Oni (munafici) su neprijatelji, pa spram njih oprezan budi! Ubio ih Allah, kuda se okrecu!' (63:4)
'A Allah ce doista skupiti zajedno u Džehennemu licemjere i nevjernike.' (4:140)
'Licemjeri ce, doista na samom dnu Vatre biti. Takvima pomagaca sigurno neceš naci.' (4:145)
Na isti nacin, onaj ko oklijeva da iznese cinjenice, on u stvarnosti skriva istinu, a takva osoba je u Kur'anu opisana kao 'osoba griješnog srca' (athimun qalbuhu – 2:238), i u hadisima Poslanika, s.a.v.s, kao 'osoba koja šutnjom cini veliki grijeh'. Iznošenje poznatih cinjenica i konstruktivna saradnja, što omogucava da istina prevlada i pobjedi, osnove su islamske obaveze 'naredivanja dobra a odvracana od zla'. (3:110)
Onaj ko iznese neistinitu (lažnu) informaciju ili oklijeva da iznese istinitu informaciju postaje saucesnik u nadvladavanju neistine i zla. Svaki vjernik je svjedok i zaštitnik istine tijekom svoga cijelog života.
'...da biste bili svjedoci protiv svijeta ostalog ...'(2:143)

Allah, dž.š. je, prema Kur'anu, 'Krajnja Istina' (Huwa al Haqq – 22:6, 24:25), te je neophodno da svaki vjernik podržava istinu u svim njenim vidovima kako bi ona uvijek prevladala. Muslimanima se, kao zajednici, obraca da zajedno djeluju u nastojanju da ostvare napredak. Pravo na udruživanje otuda je esencijalno za osiguravanje korekcijskih napora protiv bilo koga ko podržava devijaciju nad istinom i dobrocinstvom.
'A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima, oni nareduju da se dobro cini, a zlo sprecavaju.' (9:71)
'Neka medu vama jedna zajednica bude koja ce dobru pozivati , cestitost i poštenje naredivati, a zlo zabranjivati.' (3:104)
'i koji medu se Istinu preporucuju, i koji medu se strpljenje preporucuju!' (103:3)
Sloboda izražavanja i pristupa informacijama uzrokuju ujedno i pravo i obavezu za svakog vjernika, koje trebaju biti ustanovljene i izvršavane od strane svih muslimana – muškaraca i žena, podanika i vladara. Kur'an nareduje onima kojima je vlast povjerena:
'Allah vam zapovijeda da stvari važne i povjerljive ljudima kojima i pripadaju urucujete! I kada svijetu sudite, po pravdi sudite!' (4:58)

Vladari su odgovorni za osiguravanje cinjenja dobra i za sprecavanje cinjenja zla. 'One koji ce, ako im Mi damo vlast na Zemlji, namaz klanjati i zekat davati, i dobrocinstvo zapovijedati i zlo zabranjivati...' (22:41)
Njihova odgovornost nije ogranicena samo na to da se omoguci ljudima da se slobodno izraze kao pojedinci ili grupe, nego oni moraju razviti prikladnu atmosferu obezbjedujuci da ispravne i istinite informacije dodu do ljudi. Vlasti ne mogu održavati svoj kredibilitet, ako potenciraju samo ono što podržava njihovu poziciju dok sputavaju kritiku na racun svoje vladavine. Ako pojedinci mogu biti krivi za neotkrivanje istine, onda vadari moraju biti daleko više krivi za takvu vrstu zla. Njima je povjerena vlast od naroda s ciljem postizanja javnog dobra. Štaviše, oni posjeduju izvore informacija i mogucnost da informaciju obezbijede.
Kako mogu muslimanski vladari obavljati svoju dužnost sprecavanja onog što je loše, a da sami ne obezbijede model kojim ce hrabro stati, licem u lice, pred svoje greške?
'Zar da svijetu dobrocinstvo naredujete, a sebe zaboravljate?! A još Knjigu ucite! Zar se opametiti necete?!' (2:44)

Vladari ne smiju, prikrivanjem i manipuliranjem informacijama nad cijim izvorima imaju uticaj, koristiti svoju vlast da bi prikrili cinjenice koje mogu naštetiti licno njima ili njihovoj vlasti. Nihova odgovornost je da obezbijede slobodu informisanja, da dozvole protok informacija i da poštuju i tolerišu bilo kakav individualni napor da se dobiju osnovne informacije iz vladinih izvora, a sve to unutar razumnih granica državne sigurnosti.
Vladari imaju obavezu da predoce sve cinjenice i da izdaju potrebne dokaze o odredenom pitanju, bilo to na njihovu vlastitu inicijativu ili kao odgovor na neki zahtjev koji se ukaže, cak i onda kada i njihovi vlastiti interesi trpe:
'...A da to kažu Poslaniku i onima koji medu njima odlucuju, od njih bi doznali ono što doznati treba...' (4:83)
Prema islamskom ucenju, muslimani ne smiju biti pasivni subjekti, a muslimanski vladari ne uživaju apsolutnu vlast. Da upotrijebimo politicku terminologiju, islam uspostavlja institucionalni i ustavni oblik vlasti, a ne vlast koja je olicena u liku jedne osobe.

Ovaj set ogranicenja koja se odnose na muslimanske vladare jednak je onom koji je elaborirao Ž.Ž. Ruso: 'U svakom društvu koje je prevazišlo primitivni stadij, vlast vladara i prava gradana ne smiju doci u konflikt. Prava gradana su suprotstavljena vlasti vladara samo u društvu koje je skuceno u praksi politicke vlasti; u takvom društvu samo vladari uživaju apsolutnu vlast.'
Islamska država je institucionalna i ustavna jer Allahov, dž.š, zakon, šerijat, odreduje prava i obaveze podanika i onih koji njima vladaju. Islamsko vladanje je, po instituciji hilafeta i imameta, pravna i historijska cinjenica. Kur'an posebno naglašava da apsolutna vlast pripada jedino Allahu, dž.š, i da onome medu vjernicima kome je povjerena vlast treba da se pokorava sve dok se ta osoba drži Allahove, dž.š, pravde i javnog dobra. Od muslimana se ne ocekuje da uvijek budu u potpunosti pokorni, jer su moguci slucajevi odstupanja vladara od islamskog kodeksa vladavine, cak i sukobljavanja mišljenja izmedu vladara i podanika. Prema Kur'anu i sunnetu, takve razlike ne treba da budu rješavane gušenjem, vec kroz ustavno-politicki i sudski proces. (3:159)
Vladari ne bi trebalo da koriste vlast da skrivaju cinjenice od javnog mnijenja i sudskog uvida. Takav princip zasnovan je na klasicnom pravnom principu 'habeus korpusa', poznat kao 'visoka uredba o slobodi', formulirana kao 'Habeus Corpus Act' iz 1679. godine u Engleskoj.

Po tom aktu, bilo koja vlast koja oduzme slobodu nekoj osobi iz bilo kojeg razloga, obavezna je da onome kome je slobodu oduzela da pravo izlaska na sud da objasni šta je uzrok njegovom lišavanju slobode i da o tome da izviješce kroz ustaljenu proceduru. Sud , uz odluku o optužbama koje se iznose protiv osobe lišene slobode, mora takoder osigurati da bilo kakva šteta koja se eventualno desi njemu/njoj – ukljucujuci i smrt – nije uzrokovana od strane vlasti koja ga/ju je slobode lišila.
Garantovanje slobode informisanja je , u principu, ono što islam traži i zahtijeva. cinjenice mora prikazati svako ko ih drži u posjedu, a islamska vlast ima vecu odgovornost nego što je imaju pojedinci, kada je rijec o ovom pitanju: 'Svjedociti isitnu u ime Allaha, dž.š, cak i onda kada je protiv njih samih.'
Istovremeno, islam ne može ignorirati realnost koju je prihvatilo savremeno zakonodavstvo da, u nekim slucajevima, sloboda izražavanja i informisanja može biti ogranicena, privremeno ili djelomice, da bi se omogucila druga ljudska prava ili da bi se zaštitio javni interes.

Privatnost i opravdani zahtjevi sigurnosti, posebno u vrijeme rata, moraju se imati u vidu. Prema islamskim pravnim principima, treba da bude povucena linija u primjenjivanju prava slobodnog izražavanja necijeg mišljenja, izmedu kritikovanja obicnog covjeka, kritikovanja onih koji su na javnim funkcijama i posebno onih na visokim javnim funkcijama.
Sloboda izražavanja ima širok opseg u posljednjem spomenutom slucaju, širi, dakako, nego u prethodnim slucajevima, posebno kada se imaju u vidu javne aktivnosti kao i ponašanje u privatnom životu koje može utjecati na obavljanje i sprovedbu vlasti. Eticke vrijednosti i pravni principi islama koji osiguravaju privatnost i zabranjuju uhodenje i špijuniranje ili bilo koju vrstu narušavanja licnih prava treba da budu poštovani. Neutemeljene optužbe ne mogu se tolerisati.
'O vjernici, akoli vam kakav razvratnik vijest koju donese, vi je provjerite da ljude kakve iz neznanja napali ne biste, pa da se potom kajete za ono što uradiste!' (49:6)
U šerijatu, nada sve, kleveta, bila ona pisana ili verbalna, ili bilo koji drugi vid napada na licnost, zabranjeni su i kažnjivi.
Bilo kako bilo, pravo samoodbrane može opravdati i imati zaštitnu ulogu kada stvari popuste na ovom planu.
'Allah ne voli da se javno o zlu govori, ali o zlu nek' govori javno onaj ko je zlo trpio! A Allah sve cuje, On sve zna.' (4:148)

'A onome ko se nakon ucinjena mu zlodjela suprotstavi – protiv takvih ništa ne treba poduzeti! A poduzet ce se protiv onih koji svijetu nepravdu i zulum nanose, i koji bez prava ikakva na Zemlji tlace! Njima pripada kazna bolna! A ko se strpi i oprosti – tu je odluku zbilja razborito donijeti!' (42:41-43)
U bilo kojoj vrsti izražavanja misli ili osjecanja, bilo rijecima, pisanjem, pjesmom, predstavom ili na neki drugi nacin – treba se držati vrijednosti islama i njih sprovoditi. Govor, pisanje, umjetnicko djelo ili bilo koji drugi vid ljudskog izražaja ne mogu ni na koji nacin opravdati odstupanje od islamskih vrijednosti, ili cinjenje onog što je zabranjeno.
Svaka rasprava koja se može ticati vjerovanja i prava u islamu treba biti vodena objektivno i trebaju se izbjeci napadi, optužbe i provokacije. Raspravljanje sa nevjernicima, kako to Kur'an sugeriše, neizbježno ce voditi ka tome da i oni brane svoje pozicije u vjerovanju, a koje islam odbacuje, ili pak da ce ponuditi svoja mišljenja u vezi s onim na što su pozvani.
Poštovanje ljudskih prava izražavanja i mudrost u predstavljanju i argumentaciji je esencijalno u takvim vrstama dijaloga, koji moraju biti vodeni u okviru metodoloških i etickih smjernica; sve to s ciljem da dijalog urodi plodom.

Prava izražavanja i informisanja treba da budu zašticena od svih vrsta vlasti: zakonodavne, izvršne i sudske, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu.
Treba biti uspostavljen poseban islamski sud za ljudska prava u svakoj muslimanskoj zemlji, kao i globalno, na nivou cjelokupnog islamskog ummeta, jer islam baštini ogromnu historijsku praksu koja je uvijek bila osjetljiva na nepravdu, ma od koga ona bila cinjena – bilo od onih koji obavljaju javne funkcije ili su politicki i društveno uticajni.
Treba da se u praksu uvedu rasprave sa vladarima na osnovu visokih pravnih izvora: Kur'ana i sunneta (4:59). Svako narušavanje ljudskih prava od strane vladara, ili od neke skupine koja je na vlasti, treba biti zaustavljeno. (49:9). Islamska sudska zaštita ljudskih prava mora biti obuhvatnija i efikasnija od poznate nam, danas postojece. Mora se pokazati briga za bilo koju vrstu moralne štete koju vlast može nanijeti pojedincima, grupama ili cjelokupnom društvu.

'Pa ko je taj ko je od Allaha sudac bolji narodu koji cvrsto vjeruje?' (5:50)